Sreća ima tup pogled u nebo. Njoj je svejedno da li je ono preplavljeno oblacima ili munjama, da li je bistro i vedro pod sunčevim zracima u takvom pogledu se sve sliva i svodi na isto, i nema to nikakve veze sa meteorologijom. Tamo gde se svako “jeste” i “nije” uliva u jedno, gde reči nemaju podelu na potvrdne i odrične, gde rečce zamene uzvike, a podelu na slogove diktiraju uzdasi, gde se broje sati i eventualno brzina kojom cigarete napuštaju omot paklice… Tamo gde zvuk oblikuje boje o njima je teško govoriti. Te boje vidi samo jedan par očiju, zato ih i ne može prepričati drugima. Kao što se teško može bilo šta reći o svakoj boji ponaosob onda kada se zatvore oči, kada većina vidi samo mrak. A kakva je to onda istina koja se može pričati samo sebi, koliko ona vredi?
Zar sve što se zna i sazna mora da se ulije u neki izvor prihvatanja da bi se sebi olakšalo. Zar sam čin prihvatanja nije kukavički? Zašto se prihvata ono što se ne razume i nije li to licemerno? Gde se sakrije to naše ja kada prihvati prihvatanje i pomirenje uvek… Sva su ta pitanja hrlila ka njenom biću onda kada bi joj se učinilo da joj se i nebesa rugaju i da njihove boje ustupаju avetima tame koji su iskeženih zuba uvek željni novih pitanja, sa još većim ruganjem posmatrali njeno nemo stajanje i povlačenje jer se odgovori nikada nisu naslućivali. Zašto mi je tuđa istina bitna ako svoje nisam ni svesna, da li će ona ikada i šta promeniti…? I.. zašto je svaki mir koji je pronađen izbegavanjem života tihi ubica, nekada i serijski…? I kako svi ti “oni” što više opterećeni tuđim lažima, sve više neguju lošu imitaciju savesti, i da li ona kao imitacija može da ujeda ili da proizvede neku nesanicu…? Sve se u nekom čudnom i neprirodnom obliku sužavalo samo su se pitanja samoživo i nezahvalno rojila, ne želeći pritom ništa time da dovedu u red. I baš samo prihvatanje… bilo čega, treba i može sve da dovede u red…? Može li pisanje nekada dovoditi nešto u red? Ne zna, ali neće odustati od pokušavanja.
Sve ono dovedeno u red, samo je materija, vidljiva. Prihvatanje je često odeveno šarenim kostimima iluzija, dok je misao ta koja se uvek naruga svemu vidljivom, sa svoje bezbedne distance pocepa ponekad svako verovanje dovođenja u red. Važno je pisati, mislila je, da li će to živeti vekovima ili satima nebitno je. Napisanom nije ni bitno shvatanje, bitno mu je da bude napisano, i da možda može nekako da preživi od marta do marta, da sve ostavi u nasleđe nekom novom proleću.
Činilo se najzad da se hrabrost i izbor slivaju u ljubav. Jednu možda nepravednu i nedoličnu, ali njoj razumljivu. Kada svako “ja” postane preteško, težina ličnog izbora se toliko i ne oseti. Ona je obično teška samo drugima. Drugi je osećaju, žale i prepričavaju, jer nikada neće saznati, kako znaju da umore talasi jednog grada, iako su u njemu samo neme ulice, ni da jedna mala soba može da se umori od privida mira i spokoja. Svaka sloboda u krajnjem ishodu ima dva lica. Sloboda izbora podrazumeva i pad i uznesenje istovremeno, zavisi u koje joj se lice jasnije i duže zagledamo. Koje nas njeno lice daruje sa više svetlosti. Pitanje ostaje tamo gde se na uvek istom mestu ulivaju vekovi, sekunde, sati.
„Драги сапутници, не постоји тама.
Постоји само разлика у градацији Светлости коју свако од нас прима
онолико колико је може разумети и понети.“
Mikhail Naimy, „Књига Мирдадова-Светионик и Лука“
Поздрав Јелена!!!
Захваљујем на изванредној допуни и коментару. Величанствена је, као и књига, претпостављам. Хвала још једном.
Узвраћам поздрав!
http://www.vegetarijanstvo.net/vegetarijanstvo/down/PDF/Knjiga_Mirdadova.pdf
Hvala!